Ugledao ju je među milijardama žena,
Ugledao baš nju.
I znao je da je nešto toliko posebno u njoj, Nešto toliko veličanstveno Nešto,
Ali nije znao što.
Možda njena kosa
Kao tisuće cvjetova na kraju snova
Možda njene oči Boje kupina,
Možda usne,
A možda njena čitava pojava.
Promatrao ju je nepomičan i nijem
I upijao u se Svaku njenu kretnju,
svaku riječ, svaki osmjeh.
Jednostavno je dopustio
Da njena slika kola njegovim žilama,
Da bude sastavni dio i najmanje čestice svojeg žića,
Jednostavno je materiju svog postojanja Pretvorio u njenu sliku.
Nosio ju je sa sobom i u san i u javu
I znao je da više nikad neće biti slobodan
I znao je da više nikad neće moći
udahnuti i osjetiti miris slobode
Znao je da je okovan gvožđem njene slike Znao je da je postao rob,
Ali bilo mu je sve jedno.
Bila je tu i večeras,
S osmjehom i pjesmom šume u kosi Odjevena u ljepotu zvjezdanog neba Koračajući poput rose
Koja klizi cvijetom.
I zemlja nije bila dostojna njenih koraka Trebalo je prosuti Suze i cvijeće stazom gdje će ona proći.
Tako okrutan svijet nije zaslužio
Nešto tako divno
Tu njenu nježnost i krhku ljepotu.
Zloba i mržnja nisu dotakli pupoljke
njenog življenja
Bila je tako nježna, tako ljupka
Da ju je trebalo dignuti u nebesa
Učiniti je zvijezdom,
A ne spustiti u ponor
ovog bijednog ljudskog življenja.
Među ljude ohole i zle
Nije trebalo pustiti ljubicu da cvate.