Znaš li što sam radila protekla dva sata?

Gledala sam kišu.

Gledala kako oplakuje svojim suzama zemlju.

Slušala sam nebo

Kako mi pripovijeda

Svojim hrapavim, gromkim glasom

Što k'o jecaj odzvanja u ovoj noći,

Noći nemira.

Udisala sam miris one mokre zemlje

Što je obavio zrak svojim krakovima.

Gledala sam one tužne prozore gimnazije

I vjerovala da ću ugledat njegov lik.

Crne vrane letjele su crnim nebom

Sve je bilo mračno, hladno.

Olovni oblaci pjevali su neke odveć zaboravljene pjesme,

A one sumorne sjene tumarale su monotonijom noći

I ona bol razapeta među golim granama života

Skrila se negdje u magli nemira.

Ispod vela noći,

Pokraj onog starog parka

Gdje drhti moja duša usamljena

I smrt je tamna na moje čelo

Svoje hladne usne spustila.

Moje srce zove boga,

A smrt mi kuca u duši.

Pitam se je l' još uvijek žudim,

Je l' sam još uvijek rob one ljubavi.

Mogu li umrijeti za slobodu srca i duše

Za onog zlikavca moje ljubavi,

Je l' mogu umrijeti kao sluga tame

Gdje vode me krivi puti

Blijede mi ljubavi?

Jesam li ja onaj zaljubljen stranac

Osuđen na propast

Il' sam onaj polet i žar

Što se gasi prikovan uz stijenje tajni?

S mog mrtvog tijela

još uvijek vulkan ljubav sije

krvave ruke još uvijek žare snagom luđačke opsesije

za onim likom što se gubi od mene.

Sad znam

Ja sam samac

Ponosan u svojoj bijedi

Samac

Koji je probuđen

U nepoznatom prostoru ljubavi i jada.