Kad razmislim vodoravno
i
okomito
o zbroju naših nezgrapnih želja,
kao aritmetička sredina proizlazi tvoj ego
u ruhu mojih strasti.
Recipročno tome, pamtim ludost izgrebanih pogleda
sumiranu pravcima i vektorima
tadašnjih vrijednosti osobnih jednadžbi.
Iz tih premisa
rastvara se čitav niz determiniranih točaka
kojima smo se povezali
u funkciju neke izmještene stvarnosti,
pune nerješivosti i apsolutnosti sumnji, strahova, snova…
I dok zlatnim se slovima graviramo u trenutke,
uvijek prekratke,
nikad nam dovoljne,
ostaje matrica nas dvoje
kao jedini aksiom istine.
bglavac
edin.kecanovic
