Ponovo stojim na rubu i gledam ispred sebe, ne vidim ništa . Okrenem se iza sebe i vidim tebe,sebe, nas,vidim toliko odluke,donešenih i onih koje su drugi donjeli umjesto mene. Vidim toliko praznog vremena,propuštenih prilika i prilika da naučim nešto novo. Stojim i čekam, bojim se... Znam da trebam učiniti taj jedan korak naprijed, korak u nepoznato,gdje neznam šta me čeka. Bojim se jer tamo gdje idem znam da je novo,drugačije i nepoznato,tamo nema stare mene,nema dijeteta koje se boji odrasti... Okrećem se i gledam gdje si ti,tko sam ja. Bojim se,ponovno neznam što mi je činiti, bojim se donjeti odluku,bojim se zakoračiti u novo,bojim se biti odrasla,odlučiti... Stojim na rubu, ispred mene je prostor u koji trebam zakoračiti,ponor,nešto što me mami i zove a ja se predugo tome opirem... Osjećam kako svaki dio mene treperi, kako svaku poru mog bića preuzima strah,neizvjestnost,bojim se i drhtim, u glavi mi tisuće glasova govori a ja ih pokušavam smiriti... Okrećem se,ponovo pogledam naprijed,duboko udahnem i brojim do 10... zatvaram oči i skačem...