Nebo je zaboravilo moj put... ono stoji na istom mjestu, ja sam negdje nekom strujom donesena i ostavljena na pustoj obali sunčanog smiraja i nadolazeće jeseni. Taj bijeli leptir što je zatitrao ispod struka, pamti gorak okus one tamnoplave noći, koja je kao nježan vjetar donijela plavo obojeno osvježenje iz tvojih očiju. Zvijezde padalice su se na tren zaustavile, u eteru se osjećalo treperenje pulsa. Opet su noćas moje mreže snova bile bogate ulovom. Razne boje, puno dobrog osjećaja, opet se tvoje oči zalijeću u moje snove, opet tvoje ruke grabe moj struk, opet tvoje oči gore ljubomorom, opet odlaziš kao i svaki put. Uvijek odlaziš i uvijek se ne vraćaš, a stalno si tu. Ponestaje mi hrabrosti za takve susrete i poput rasne životinje želim tu disharmoniju vratiti u neke moje okvire, ali ti, pomalo lud i još više zaljubljen, rijetko se ne vraćaš, uvijek i uvijek me obilaziš kao zločinac što obilazi svoje mjesto tamo gdje si me ubio i gdje nisi postavio niti jedan znak da se prepozna to mjesto. Samo ga ti poznaš i stalno mu se vraćaš.