Probudilo me opet
moje srce nemirno
da piše pjesmu hoće
pogledom u daljinu bježi
laste u odlasku broji
na kraju ljeta
sjeta se množi
pokrivačem od slova
pokrih ga
šapnuh mu
ime mi drago
ono se umiri
zaspi
Slova bilježe
pejzaže duše
na njima
možeš odmoriti
umorno oko
U vrtu sjećanja
misli odmaraju
sanjam
stazama prošlih
vremena šetam
zvijezde palim
nestaje mi dah
emocijama
blijede su boje
Noć
ljubavlju zrači
miruj srce
utjehe budi
zamak
a ti...
ti pusti ga
nek spava
ono
tebe sanja.