Otpuhnuo si sumnje. Kao i uvijek. Nestale su u onoj prašini sunčevih zraka i kristalima jutarnje rose. Jer ne/mir mi se, kao i uvijek, ne/mirno vratio.
I napokon taj osjećaj! Kad otpustiš sve… kad pustiš…kad se prepustiš i sve svoje strahove ostaviš pred vratima. Pa bilo to i na tren…jer traje kao vječnost.
I dalje zuje zlaćane kapi spokoja. Sada bar ne/mirno spavam. I smiješim se. Samo se smiješim…