Znam,
nemam te druže.
Po jatu lasta što
vrh mene kruže,
po jesenjem vjetru,
što put juga ode,
po željama što me
u zavičaj vode,
znam,
nemam te ,druže.
U snu te pretvorih u vinograd modar,
što niz brijeg slazi.
Bježim u tišinu,
ona vječno pazi
da vrijeme misao ne zbriše.
Ko bura leži
slomljena poljana,
ne zna da je
ona moja radost bila.
Tišina je u njoj
gnijezdo svila,
u njoj je misao,
gdje je radost bila.
/ne znam autora/