put koji nas
vodi,kojim idemo put je u mrak-

mračna je zemlja..pa to se zna..nećemo lutati u paklu...

niti vječno padati u dubinu,

nit se lediti...gorjeti.......i najgore  od svih...

nećemo čak ni vječno čekati..

nema Boga,Krista moga

ni njegove riječi

ni ruku ..nema ničega...

i nema energije koja nas prožima

niti ću nakon ovoga užasa,života postati ptica..

niti ću se rasprsnuti svemirom i tamo negdje ponovno ...nakon...

istu stoku-mene spojit će svijetlo..neće...

jer i ono pomalo tinja...osjeća svoj
kraj..

kao živina...povlači se u sebe...

...................................................................................................

toga jutra sve
je bilo na svome mjestu

baš kao i svakoga jutra

te večeri sve je bilo na svome mjestu

baš kao i svake večeri.

 

Nisam mogao prepoznati promjenu

u jutru..promjenu u večeri...

a osjećao sam kako vrijeme prolazi

znam,ćuo sam
za panta rei...al um se opirao..

zaustavio je život ..svojom snagom
on to može..možda je negdje i skrio sumnju...

u svoj naum..al je meni nije dao vidjeti...

po prvi puta
bio sam uvjeren..da ću jednoga dana umrijeti

a nisam poželio da me se sjeća ...

ni da ikakva traga za sobom ostavljam...

po prvi puta
bio sam uvjeren da um može i bez mene..

da mu je svejedno ..i da ne
želi odgovoriti na moja pitanja..moguće da me i ne čuje...i ne želi ćuti...

 

nema Boga,Krista moga

ni njegove riječi

ni ruku ..nema ničega...

 

nema Boga,Krista moga......