Nigdje, to sada postoji. Od tamo, ona i došla je. Iz tihog mraka, razigrana razbarušena crvena vatrena kosa, pojavila se. Tešku tamu za sobom ostavila je, samo svoju sjenu u ovo vrijeme ponijela je. U razrušeni i uništeni svijet, prekriven gustom prašinom i ljutnjom, ona sreću, svojim toplim usnama i predivnim riječima, unijela je. Dio njega postala je. Polu prazan pokal gdje život slabio je, pokal obložen opasnošću i mržnjom, opasnim i oštrim crnim onozemaljskim dragim kamenjem, ona radošću do vrha napunila je. Sve kod njega, ledeno na dodir bilo je. Njegov puls slabio je, na životu održavao se, dok ona nije kročila sa sunca samoga, u njegov hladni dom. Beživotno plavo tijelo oživila je, samo da u hladan smrdljivi grob opet bacila ga bi.

 

Nešto nevažno od  njih jače je, ali on nije znao da toliko zavolio ju je. Da će patiti i ubijen biti, on nije znao, on ni sumnjao nije. Ljubav...

 

Bijeli anđeli izabrali su ih. Oni putove svoje pronašli su.

 

Dva gola, vrela i zadihana tijela. Znojna od ljubavi, ispod crvene zavjese erotike, u svojim plodovima, u slatkom mirisu, jedno u drugome uživali su. Oni goli, po bijelim prozračnim plahtama, mekim kao oblak, valjali su se, mazeći se i oprezno dodirujući, jedno drugom, tiho u uho šaptali su. Vlažni dodiri i sočni poljupci sobom su odjekivali. Sobom, u kojoj ništa važno nije bilo, osim njih dvoje i njihovih duša. Topla kiša, šareni snijeg i mirisno ružičasto cvijeće, sa bijelih mekih oblaka obasipalo ih je, slaveći ih. On je nad njezinim krhkim, nježnim i ranjivim, zadihanim i nagim tijelom. Prstima i usnama do ludila dovodeći ju, svojim opreznim pogledima, njezino izvijanje tijela on oprezno prati. Da ju ne povrijedi, on pazi. Skupa sa njom on diše, jedno su tijelo i jedna su pluća, jedan sustav i jedan orgazam. Svoj topao zrak oni udišu. Topao je to zrak, prepun poznatih mirisa, prožet pohotom i ljubavlju, ali nešto se u njezinoj sjenki krije. Nešto opasno, nešto čemu se vjerovati ne smije.

 

Sunčana, zlatna oaza poljubaca i vođenja ljubavi, uskoro, penetrirana zauvijek biti će. Obilježena i uništena. Sitnice su ipak najvažnije. Nevjera su i pitanja...

 

Njihovo modro more uzburkano je, a crna plima, žutu sitnu pješčanu plažu, prekrila je. On potpuno vjeruje joj, ali nešto iz sjene budi se, dok svojim crvenim oštrim noktima, ona mokra leđa grebe mu. Njemu to paše, on se njoj daje, on u njoj svoj spas, bijeg i „volim te“ pronašao je. Ljubeći ga po rumenom obrazu, pulsirajućem vratu, ušima i prsima, rukama mu prolazeći kroz znojnu kosu, njuškajući ga. Nježnim potezom, nadrealnim, šapćući mu nešto u uho, ona ga okreće, ljubeći mu leđa, spuštajući se do osjetljivih mu stopala, pa opet natrag do vrata. Trljajući se o njegovo opušteno, a opet napeto tijelo. Svojom dugom crvenom kosom, koja na srebrnoj mjesečini svoju boju mijenja, oprezno mu škakljivo tijelo mazi. Opuštajući ga, da sve kazati joj može, ona dozvoljava mu. Da uzme ju kao nikada, to njezin poklon, kao i njegov njoj je. Oni sretni su.

 

Miris fermentirana voća, kiseli alkohol čista tijela zatrovati će. Otrov svuda u potocima teći će, a smijeh se izbrisati neće moći više nikada. Zar opet...?

 

Sitne dlačice na njegovim leđima, kao u napeta crna vuka su, koji zube svoje opasno i uplašeno pokazuje. Osjeća ljubav, miriše ju i voli taj miris, ali nešto sakriveno, tanku površinu noktima grebe. Slabo mu je, ali ne obazire se, glas glavom vrišti mu i plače, ali ne mari on. Grč je sve veći, utrobu kida dok hrđava kugla, puna oštrih oštrica i šiljaka u želucu raste, svakim njegovim gutanje, sve je bolnije. Ali on ima nju, ništa nauditi njemu ne može, siguran je dok ona je tu. Sve slabije osjećaju, sve slabije pozna ju, ne prepoznaje niti čuje ju. Šaptaj, smijeh postao je. Sve teže on diše, Žudi za njom, treba ju sada kao nikada, njezin dodir, njezin poljubac, ali kasno je, ona daleko je. Znoj hladan kao lanjski led, prsa i čelo oblio mu je, vrijeme je stalo, a sunce prokleto crveno je. Samo o njoj misli, o tim usnama punim života, o njezinom rumenom obrazu koje ljubio je. Okreće se, da zelene oči, nekada pune ljubavi vidi, ali za njega prekasno je. Beživotni, užareni, nož zakrivljene sjajne oštrice, ravno u njegovo mekano srce zariven je. Kroz prsni koš kao kroz slatki med, nož prolazi, duboko u umu koji njoj otvorio je, sada zlo i smrt svoj san snivaju. Tople suze, niz umirući, sve hladniji obraz polagano teku. Uz ljubavni jecaj, polagano klize, tamo gdje vrijeme ne prolazi, gdje zauvijek stalo je, gdje plač uskim koridorima odjekuje, tamo gdje ljubav ne postoji.

 

Iskoristila njegovu slabost i ljubav je. Što je ljubav...?

 

Njezine lažne nasmijane zelene oči, kroz suze, sa žudnjom on promatra, sa ljubavlju i prijezirom. Zbog toga on plače, zbog toga tužan je, povrijeđen i na odlasku njegova duša je. Nema više riječi, sve je utihnulo. On nešto progovara, ali njezin ludi smijeh, od svega, čak i ljubavi same, glasniji i jači je. Šapće joj, moli ju, ali ona ne čuje, ne želi čuti njegove posljednje riječi upućene samo njoj. Oči nisu joj zelene više. Njegova gusta crna krv, sa slinom izmiješana, na njezinim blijedim i nagim, savršenim grudima je. Gusta topla krv, niz golo tijelo, kao njegove suze, klizi joj. Oko pupka, kiselkasta krv nakuplja se i do vlažna izvora života nastavlja polako teći, završavajući svoj tok na njegovom znaku ljubavi. Zatvorio je svoje natečene oči. On tužan je, jer sve je izgubio.

 

Udahnula je. Shvatila je. Zašto...?

 

Steže joj se lijepo grlo, ona po kosi mazi ga. Ona ljubi tijelo kroz koje život više ne teče, voli ga. Plače i poljupcima kaje se. Njegovim beživotnim rukama, svoje toplo i mokro lice mazi, jer ona sama je sad, kao i on što je. Pored njegova bijeloga mrtvoga tijela leži, kroz suzne oči promatrajući ga. Svoju lijepu nogu, među njegove dlakave noge ona gura, baš kao nekada, oni sada leže. Privila se uz njega kao da je živ, ali prekasno je. Pored njegove ljušture, ona uplakana zavukla se u njegovo naručje i krvavim pokrivačem pokrila se i tako ostala.

 

Sa njim, dio nje umro je. Svi srebrni vukovi puna mjeseca, sa njim uginuli su. Svaki mak uvenuo je i nikada više rasti neće. Nepregledna polja cvijeća, sada pustinja su. Vatra sve prožela je, crvena vatra, samo prah i pepeo za sobom bešćutno ostavila je. Zvuci gitare utihnuli su, a kopita divljih pastuha, više ne čuju se. Koritima, gdje bistre rijeke davno jurile su, sada otrov i alkohol tiho teku, šireći kiseli smrad fermentirana voća posvuda. Umjesto zmajeva, na laganom povjetarcu, prijezir i mržnja puštaju se, sve kroz suze. Nitko cilja nema, jedno pored drugoga na širokim betonskim ulicama, bez glasa i pogleda prolaze. Smog i dim cigareta, sveži zrak progutao je i bolesnim crnim plućima iskašljao ga. Divovski raspadajući štakori, slatke mačiće, svojim prljavim zubima proždiru, koljući se međusobno za smrdljiva crijeva. Ljubav je mržnja i sumnja pojela. Nitko ne mari, a sunce stoljećima nitko ugledao nije.

 

Njih dvoje, smrznuto u zagrljaju i vremenu, još uvijek je, ali prema njemu netko hoda.