Neka me nema kad se spoje usne vjetra i vode, neka me nema tamo gdje sam stvorena jedne žestoke ljubavne noći kad zemlja nije disala, kad krv venama nije prolazila.
Neka me nema u toj šaci praha pješčanog daha što se vijorio nad pustinjom života dvoje ljudi, koji su stvoreni da bi mene stvorili i svijet mi ovaj darivali kao što Bog daruje čovjeku čovjeka.
Neka me nema na dalekim obalama mog životnog oceana tog uzburkanog svijeta, neka me magle skrivaju čak i od mene same.
Neka me nema u ovom umornom filmu, koji vrti jedan te isti scenarij.
Neka me nema u zatvorenim vratima, koja ostaju fatamorgana bolesne mašte, jer vidi otvorenost uspona i padova tvog gorkog poziva da te glazbom dana probudim i otvorim ti srce otkud ćeš nahraniti svoju mrtvu dušu.
Zato ću te sakriti u tome da me nema, da živa ponoć ne pozna moje mrtve korake pa niti jedan tren nema onaj centar nebeskog svoda otkud pada bijeli snijeg i mrtvim ključem zatvara moje žive bijele snove.
bglavac
edin.kecanovic
