Tuga u meni kida nježne spone što među nama nekada su postojale. Kao paukove niti tope se pod rosom jutarnje magle. Hodam uzdignute glave, slomljena srca.

Noću se često budim. Tebe više nemam. Ne osjetim tvoju toplinu. Ne čujem tvoj dah. Nema te, a ipak si tu. U snovima. Tako nježan. Moj.

Volim noći u kojima te sanjam. Ne volim jutra kad ostajem (kad jesam) sama.

Vezao si me. Ne lancima i okovima željeznim. Čistoćom srca svog. Ljubavlju što davao si mi na kapaljku. O, kako sam voljela te biserne kapi tvoje!

Kad noć se spušta, ja zazivam anđele. Šaljem ih tebi. Svoje ću suze obrisati sama. Čuvari nebeski neka te štite bjelilom. Nježnošću mekom nek' zagrle ti dušu, ljube obraze kad ne mogu ja. Kad ne mogu ja…  

Tako Bog je htio. Neka bude volja Tvoja.