Kamo putuju sve one duše

Koje u zemaljskom životu činile su zlo,

Odlučivši namjerom da tuđe svjetlo guše

Stvarajući sjeme za neplodno tlo.

 

Nestaju li negdje u svemirskom beskraju

Iako je znano da stvoreno nestati ne može

Rađaju li se iznova u zemaljskome kraju

Ili u galaksiji gdje postavke su znatnije strože.

 

Ili negdje skutreni, eonima zaostaju,

Lebdeći na granici gdje život se pretače

Zaplaču li, kada duše od tijela im se rastaju,

Ili nesmetano iz života u život, bit im se rastače.

 

Biraju li mračno doba

Jer u Svjetlosti se ne snalaze

Da li vjekovima tuđa duša za njih je kao roba

Možda povremeno i trag ljubavi opaze.

 

I ne sluteć' kako zapis

Odavno postoji u energetskom omotaču

Kako njihova je duša sastavljala taj spis

Pri spoznaji ovoj, da li iskreno zaplaču?

 

Suza, kao uteg od milijun tona,

Liječi pukotine gdje ušla je tama

Vladavina mraka ruši se sa trona

I duša je odjednom obasjana, i sama.

 

U Tišini

U Milini

Gdje samotnost ne poznaje samoću

Jer zagrljena blista u nježnoj blizini

I svjesno okreće sad životnu ploču.

 

Sve iznova, ispočetka

Sve nastavak je nastavka koji kraj ne poznaje

Priča bez ikada ispričanog završetka

Tek djelić jedne svjetlosne spoznaje.

 

http://safiris.blog.hr