Pričam ti  o stazi koja se nije ocrtala

u mapi vremena

jer njome nitko nije prošao

o zori koja nije dočekana

pa sad  luta među sjenama

i o kišnim oblacima

što su zapeli među drvećem

i ostavili zemlju žednu,raspuklih usana.

Govorim ti o koracima

što su bešumno prošli ispred vratiju

i o ruci što je ostala ispružena

jer nije pokucala

znajući da je nitko neće čuti

i o sleđenom osmijehu na licu

neprepoznatom među svojima.

Pričam ti o ruži crvenoj i njenom mirisu

koji je vjetar raznio u polja rasvalih makova

o cvrkutu,što se razbio o staklo prašnjavog prozora

i o svijeći na tom istom prozoru

koja je dogorijevala

iako je noć tek počela.

Govorim ti o gradu

zaspalom tek pred zoru

i o pogledu što se ugasio u pustoj ulici

uz odbačene igle,kraj kontejnera

govorim ti o drvetu koje nije nikad niklo

među gomilom plastičnih vrečica

i o mrtvom dupinu

kojeg su pronašli ribari

kad su potezali mreže

u sam sumrak

I kad ti govorim o svemu tome

crvenim se pred tobom,dijete

njišući ti zaspalu kolijevku

Svejedno,ali tiše još ti pričam

o nekim suznim ,dječjim očima

o nekim malim gladnim ustima

o promrzlim tijelima,među ruševinama

i o olovnoj kiši što pada

noćima i danima

lomeći krikove galebova

među gluhim zidovima

Iostavljam ti ovu priču nedovršenu

neizrečenu,dijete

da je ti ljepše ispričaš

meni i sebi jednoga dana....