Negdje,
na čistom rubu postojanja,
neke ruke kukičaju mandalu vječnosti
ne znajući što njihov podmetač govori
niti slute
da se svemir smiješi
zaboravljenim arhetipom postanka...
Negdje,
na čistom rubu postojanja,
zagrlila sam pticu sanjalicu
ne bih li je probudila
i krila joj osnažila...
Ona u sebi čuva moj otisak ,
moj prvi korak
utisnut u pijesak prvorođenja...
Negdje daleko,
a tako blizu, čistog ruba postojanja
postoji ono čarobno ništa
kojim je ispunjeno sve...
ja još tek dodirujem taj rub,
ali znam
da postoji
i čeka
da se bez straha
bacim u bezdan ljubavi
kojim me zove..
Nadišla sve poraze
prevazišla sve uspone,
tek na platou prvog iskoraka čekam
da me tišina konačno zarobi
i moje srce oslobodi...
irida
bglavac
