Neću, baš neću pisati o prekinutom osmjehu,
i slobodi, koja se negdje opet kapljom krvi
želi dokazati
hoću da pišem,
o nekim tihim večerima
gdje na ulicama svirači bez straha ostaju
i pjesmom dočekuju jutro..
Hoću pisati o stručku đurđica
koje će zamirisati
u proljetni dan
nakon ove zime
koja srca i duše
želi okovati u strah
od života..
Hoću pisati o malenom mišiću
koji je zagrizao svoju jagodicu
pred okom onoga
koji prezire mišolovke
i stremi ka nekom čudnom
za druge suživotu..
Hoću da pišem o ljubavi
do sijedih vlasi
rukom pod ruku
dočekano blagoslovljeno sutra
u stotoj
dvjestotoj,
ma dajte,
do vječnosti i natrag..
Hoću da podignem zastavu
na krovu moga srca
iako je svi trenutno
drže na pola koplja..
Hoću da moje ognjište uvijek čeka
putnike namjernike
dobre volje
umorne od transparenata
koje nitko više ne gleda..
Neka se ogriju kod mene
uz čašu radosti
koja je tako potrebna
u ovim vremenima
kada nam žele oduzeti sve
što smislom zovemo...
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
759
OD 14.01.2018.PUTA