U trenutku, kada ne mogoh saprati sa sebe boje života, u svoj svojoj ljepoti stvaranja, shvatih ipak, da trebam poletjeti malo, nebom tvoje duše..

Osjećam te, nama ne treba ni susret, ni riječi..

Dodirnemo se kroz tisuću velova etera, i čudesno se zagrlimo, svakim najmanjim fotonom naših iskrica u srcima..

Kada god je zavjesa života pred publikom bila spuštena, poželjela sam tišinu sa tobom,,

A ti si bila uvijek tu, baš iza te teške zavjese, kao i sad..

Posebna, iznad svih posebnosti, bez velikih životnih mudrovanja, čekala si me uvijek u trenutku, kada se umorim od svih tih nagomilanih fraza i parafraza, da mi kažeš jednostavnost i ljepotu dvije riječi....tu sam.. dođi k meni, bez ijedne riječi, jer, riječi zamaraju istinsku ljubav..

I tada cvijet tvoga srca postaje mandala svemira, jer, koliko god bila krhka, i rasuta  po  zemaljskom tlu, svako tvoje otkinuće, ostat će posijano u nekome, i rodit će se dio tebe  svakim tvojim darivanjem iskrenosti..

Ti znaš..

I ja znam..

Koliko god daleko jedna od druge bile, opet čujemo jedna drugu, unatoč bučanju glasova šumskih, unatoč  svim pokušajima da nam zatru tragove koji će nas opet sastati na nekoj raskrsnici, gdje ćemo se dotaći, nevinošću i bezazlenošću prvih naših početaka, prvih naših letova, kad smo tek učili što je istinska mudrost..

I zato, maleno svjetlo na oknima moje duše, uvijek će za tebe gorjeti.

Kada te pokušaju uvjeriti da će zvijezde uništiti živote na tlu zemaljskom, ne vjeruj..

To su zvijezde, koje su mi ipak ispunile želju, i rastopile se nježno na tlu mojih nadanja.

Ti si tu, i ja sam tu.

To i jest bila moja želja.

Niti manje, niti više.

Samo da si tu, kada se zavjesa života spusti pred publikom, željnom novih izričaja.

Da si tu, kada poželim sa tobom podijeliti blagoslovnu tišinu koja je umorna od riječi..

A iz te tišine, poklanjam ti dio sebe, koji ne traži ništa, tek tvoj osmjeh, i toplinu tvoga neba, na kojem će nastaviti rasti..