Kažu da se nebo otvara ponekad,

bez obzira

jesmo li živi ili nismo,

i tada trebamo otvoriti oči,

raširiti ruke

pustiti da kapi čovječnosti

bubnjaju po oknima naše duše

i  izaći van,

zaplesati,

ispod neba sivog

koji dugu krije,

i ispire naše olovne oklope

naše na brzinu prebojane slike

neuspjelih pokušaja radosti..

 

Nebo se otvara, često,

i samo djeca znaju pronaći ta mjesta

gdje će svoju pjesmu

otpjevati

kapima i blatu,

kada se sretni i prljavi

ne osvrću na prezrive poglede

onih čistih

onih bolesnih od čistoće,

koji su zaboravili

gdje počinje dan

i kad završava noć..

 

Nebo se otvara

praveći portale za susrete

sa našim izgubljenim sjenama

koje lutaju

odbačene jer smo previše gordi

previše dobri,

previše bijeli

previše zlatni

da bi zagrlili svoje crno čedo

bez straha..

Zaboravljamo

u početku bijaše tama nad bezdanom

ona blagotvorna,

meka tama

kao maternica topla

puna budućih iskri

koje su se rodile sve u jednom trenutku

za budući svijet bez  suza

i zidova..

 

Nebo se stalno otvara

i mi

samo trebamo stati

i prestati

biti nekom stvorena slika

biti svoji

bez vlastitoga lika..

 

Nebo se otvara

i ja se igram

ispod sivog

ispod crnog

praveći neke smiješne piruete

na  granici ushita

i razigrane čudne sjete..