Zarobi me, Nebesniče,

skromnošću tratinčice,

nježnošću leptira,

mekoćom probuđene ruže

umivene rosom jutarnjom..

Obuci me u hrabrost

kada malenom cvijetu

zima uskrati sunce

kada oluje počnu kidati latice  ruže

i leptir se nema gdje sakriti

pod nebom skrletnim

bez ijedne žute zrake

bez ijedne dugine trake..

Učini me nevidljivom

kada oči tame

varaju moju vidljivost

i ponesi me pod krilom svojim

kao labud svoje tužno pače,

kao mačka

svoje pronađeno pokislo mače,

i daruj mi osmjeh za povratak dolje

kada se čini da nikada neće biti bolje..

Ja u suterenu tvoga svijeta

živim život kojem tek netko stepenice treba pronaći

a ja sam ih svjesno odmaknula

da bih koračajući polako

korak po korak kroz tamu

tebe još jače zagrlila,

tebe još luđe

zavoljela...