Ti... potopljen u dno mora, nepomiješan s drugim uzorcima života. U vremenu i prostoru, bez kretnji prema zvjezdanom nebu, zaustavljen u treptaju mog oka. Kao slaba karika vežeš me uz sebe tankim nitima snova što su protutnjali kroz prošlu noć. Između naših života stoji vrijeme daleko kao grijeh, blisko kao protekla zora. Jednako smo udaljeni jedno od drugog, bez sklada, bez nedjeljivosti. Uhvatila se lagana kora na ovoj opsjeni, iluziji. Lagana kora, koja štiti od ponovnog otvaranja. Između oba svijeta struji li još malo povjetarca, lete li još neke ptice između trepavica, preskače li srce svoj poznati ritam titraja? Ne znam....