Ne vidim dobro,

a svagda me bilo strah toga,

da ne vidim dobro...

ne vidim dobro,

jer ne mogu prepoznati tvoju kosu,

koja sada nije kao kitica ljubičica,

nego je kao zbrka maćuhica

pa onda ne mogu prepoznati oči tvoje

i tamne kolobare po kojima osjećam tvoje patnje

pa onda ne mogu prepoznati usne tvoje,

koje više nisu boje višnje,

nego su blijede kao poslije kiše

kada voda ispira

i ono malo tvoga stida

pa onda ne mogu prepoznati tvoje zube,

koji se žute od duhana

popušena i prožvakana

ne vidim dobro,

ali kao da osjećam

da ti je bilo drago

ponovno po drugi puta

vidjeti lice slatko,

a i meni bijaše strano

vidjeti te tako golemu, veliku

kao primordijalnu uljanu sliku

kakvog sveca bajna

što pored bogova

još i ljubav sanja.

 

dr Zlatan Gavrilović Kovač