upalih sebe kao svjeću
tama me okruživala
spremno zapalih
još neupaljenih svijeća

ugasiše se

ugasih i ja svoju
da ne svijetlim u tmini
svjetlom da privlačim
usnule poglede

zasvjetlio je mrak

sada se mrakom
mračim sam sa sobom
mrkla mi tmina
zasljepljuje oči

tama nije mrak

stojim tu gdje sam
ogrnut samoćom ko amanetom
gospodarom tame
proglasiše svjetlonošu

samoća nije kazna

zakoračih korakom smjelim
upaliti nove svijeće
kapci sna spustiše se
duše svoje zagrnuše

smjelost je dar

nasmijah se naglas
dolinom tamnog odjeka
niko neće budan da bdi
sebstvo sobom da razbudi

jesi iako nisi

praznom stazom hodim
bez svijeće naučih da svijetlim
oči mi tamne baklje postadoše
prodornošću zaiskriše

put ne postoji

ne znam da li te ima
ni u kojoj jami se skrivaš
bez straha u ambis zađi
nemaš koga da se plašiš

duhovnost je zamka

krtice o suncu maštaju
u dubini smrdljive rupe
čistina je prazna
i samo na tamu liči

sobom sagledaj smisao

ne boj se rekoh
sem tebe nikog nema
osmjehni se sudbi kletoj
zasvjetli sobom ko svijećom