Horvatska domovina
Zamole Boga dva junaka dična:
Spusti nas dolje na zidine silne
da vidimo kako naš narod živi,
jel' isto ko prošlosti davne.
Govorit li smiju horvatskom riječi
i slova pisat njima znana,
ili im je opet pravica uzeta
i tuđa riječ na silu dana?
Usliši Bog vapaje njihove
te ih pretvori u sokole sive.
Pod oblak oni se vinu i odozgo
horvatskoj zemlji se dive.
Dok sokoli sivi na kuli sjede
nasred Ozlja grada,
u podnožju narod kliče,
veselje i sreća vlada.
Tambure ječe i pjesma teče,
vrletnih brda se tiče.
Nitko više u strahu nije
horvatskom rječju da kliče.
I Kupa slobodno teče,
lomi se, vrti i klokoće.
Roda bezbrižno na dimnjak sjela
i kljunom svojim klopoće.
Gledaju to carevi neba,
u čudu vjerovat ne mogu.
Horvatska zaista slobodna se diči,
mogu se vratiti k Bogu.
K nebu se vinuše sokoli sivi,
opijeni gledajuć sneno,
zadnje što čuli bile su riječi:
"Navik on živi ki zgine pošteno!"
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
1725
OD 14.01.2018.PUTA