Naiđu tako neki trenutci
kad ti duša osamljena nebesima vrluda
a tamo u magli urliču vuci
smjerkazi posvud, a ti ne znaš kuda
naiđu tako neki trenutci
kad razmičeš zavjese što na vjetru lete
a srce ti nemirima treperi
najradije bi utekla u krilo sjete
tad te topla riječ prijatelja pronađe
pa raširiš svoja bijela krila
i privežeš u mirnu luku rastrgane lađe
topli dah sunca, u prolazu leptirova krila
pod tobom trava zamiriše
cvjetovi ospu boje
tragove suza, isperu kiše
a misli… se poput pčela roje
sljepljuješ pokidanu dušu
mozaike slažeš od stakla
i pustiš vjetrove da u tebe uđu
ljubav te je ponovno dotakla
naiđu tako neki trenutci
napišeš pjesmu, utješiš muzu
što strpljivo na te čeka
obrišeš varljivu suzu
potečeš kao rijeka
bglavac
edin.kecanovic
