Do jezera mrtvih listova od prošle jeseni sišla je sjena jednog pjesnika. Sjena njegova se spustila do obale, rasute na mjestima gdje je prosipao svoje stihove i pohodio osamljene cvjetove duše i tamo ih sakrivao. U njegovim očima lijepa je njegova ljubav. Osjećam prazninu kad vidim bijelo. Osjećam muklost kad sanjam bijelo. Na nebo se propinju moje ruke, dotakle bi oblake, zaronile u dubine. Kraj rijeke, što je tiša od najtišeg leta orlove sjene, između neba i zemlje... doplivalo je jedno malo srce i zaustavilo se u tom davnom zimskom danu. Ugrijalo se to srce na toplom dlanu pjesnika i okrenulo se Mjesecu i nasmiješilo. Ugrijala se duša i snagom tih očiju što su je pratile izdaleka zanijela se tom ljepotom osjećaja. Iz mračnih komora srca nisu više izlazile kristalne suze i skrivale se ispod kamena, koje su drugi pronalazili i mislili da su to vilinske suze. To su bile suze tuge. Pomaknule su se zavjese prošlosti, davne zakletve su se ispunile i odslužile ono zadano pa su već postale i besmislene. Duša je sačuvala biserne riječi usamljenog pjesnika, sagrađen je zlatni otok i čeka se ljetni vjetar da bi pokrenuo ta bijela jedra za jedno lijepo putovanje. Ako usamljeni pjesnik pronađe te oči koje traži, neka mu vjetar bude sklon i njegovim jedrima podari nezaboravan doživljaj. Neka te oči, koje usamljeni pjesnik traži, zarone duboko u njegove i vidjet će beskraj noći, vidjet će dubinu duše. Te oči, ako znaju gledati, u pjesnikovoj duši će vidjeti sebe. Zato, usamljeni pjesniče, kroz tri noći moja duša će moliti za tvoju sreću i kroz snove ćeš naći te lijepe oči u koje toliko želiš zaroniti.