Možda previše su rastrgani moji oblaci
da bi mogli postati raslinje novih putokaza,
možda iscurilo je čekanje kao posljednja kap
ambrozijskog užitka,
možda nejaki su mornari na mojim lađama
da drže jedro nategnutim
dok prijete ralje olujnog vremena
koje guta nemilice svako žilavo sjeme početka.
Možda trebam skočiti s mosta uzdaha
u žednu rijeku istrošenih vodotoka
ili se prepustiti mirisu zapuštenih vrtova,
možda se razbolila odanost
zarobljena u glazbenoj kutiji
i život se pretvara u ritual moći i htijenja,
a možda jednostavno treba pogriješiti
da bi se mogla staviti točka,
da bi se moglo otići.
irida
bglavac
