Na raskrižju puteva

Ako me zaista voliš, čekaj me i ja ću ti sigurno doći. Možda se više nećemo sresti u ovom životu; ali onda barem u nekom od budućih.

Srest ćemo se opet na raskrižju nekih puteva i gledat ćemo jedno u drugo kao da smo stranci. Tada nam više neće biti važno tko smo nekada bili, već tko ćemo biti.

Ti ćeš mi reći da me odnekuda poznaješ, a ja ću ti reći da smo se nekada sreli u svijetu koji se sada ne može vidjeti očima, dotaknuti rukama, okusiti jezikom, čuti ušima, omirisati nozdrvama i zamisliti umom. Ali ipak, taj svijet postoji; sada i tu. Postoji paralelno s raskrižjem puteva na kojem ćemo stajati.

Ako me zaista voliš, čekaj me i ja ću ti sigurno doći. I kada se ponovno sretnemo, neće nam biti jasno da li je naš susret put u prošlost ili tek povratak u budućnost. Tada će biti izbrisana sva svjedočanstva o našim ranijim postojanjima i ostat će samo blijeda sjećanja.

U kojem god životu da se ponovno sretnemo, bit će nam žao što smo propustili da nam neumoljivo vrijeme tako uzaludno proteče kroz prste. Stajat ćemo na raskrižju nekih puteva koji će se na taj način križati samo tada i nikada više.

Ako me zaista voliš, čekaj me i ja ću ti sigurno doći. Pa kada se ponovno sretnemo, zbacit ćemo sa sebe plašt zaborava o našim prijašnjim susretima i radovat ćemo se što smo se opet sreli baš u tom’ životu i baš na tom’ raskrižju.

Da li će to raskrižje biti samo usputna stanica na našem putu do nekog novog susreta? Ne znam. Možda.

Ali ako se ipak ponovno sretnemo u svijetu vječnog savršenstva, tek tada ćemo prepoznati jedno drugo i sjetiti se svih raskrižja puteva na kojima smo se nekada sretali.

Dublin, 04/08/06