Na putu kući,
od kraja
do beskraja,
uvijek slijediš čudne neke
svoje pute,
od djeteta
do čovjeka
od čovjeka
do nečovjeka
i misliš da koračaš naprijed
a zapravo ne koračaš
nego se u labirintu vrtiš,
i kao krtica prolaz prokopavaš
ne bi li svjetlo na površini pogledao
pa sigurnim putem
do vratnica svoje duše
došao..
Al nekad bude prekasno
jer tama oduzme vid
i krtica zadovoljna bude
sa grumenom zemlje
i mrakom
koji umrtvljuje
duh dražesni, božanski
uspavljuje..
Na putu kući
do plavog,
do zelenog,
do zlatnog portala,
ipak ne odustaje poneka duša dječja,
skromna,
i gotovo nevidljivo mala..
Ona poput cvijeta
uvijek prema suncu
svoju glavicu vrti,
i mada krhka
i nježna
ne boji se smrti..
U svom malenom naramku
tek komadić ljubavi
i radosti nosi
sasvim dovoljno
da dođe do cilja
i gladna ne prosi..
Ona ovim svijetom
bosonoga
po kamenju i trnju korača
ali ne osjeća bol,
jer želja za ciljem
od svega je jača...
Na putu kući,
živote svoje ispraća
kao umorne putnike
koji bi sa njom do kraja
ali, tijela su samo odijela
i duša opet
putuje do beskraja..
A gdje je kuća,
gdje je taj žuđeni cilj
za kojeg se čini da se doseći ne može?
Kad se cijeli krug obiđe
opet se vraćamo na početak,
k sebi,
ali ovaj puta
bez novog trajanja..
Novi početak je sasvim nov,
bez tereta grijeha i kajanja
u naručju slobode
poput širom otvorenih krila
orla koji se tek sprema osvojiti visine,
koji će nadletjeti najviše planine
a onda sletjeti na ruku Onog
koji će mu novi svemir darovati
i zajedno sa njim
bezbrojnim njegovim letovima
se radovati...