Na pjesnikovu grobu

Stojim kraj tvoga tijela.
Ukopana. Duboko.
Prostor ispod borova
paraju sjećanja,
a uvelo cvijeće pjevuši nijemo
stihove tvojih pjesama,
drhtavim rukama
okreće stranice tvojih knjiga.
Podižem grančicu plavog različka
nježno, kao da dodirujem tvoju ruku
ispruženu na naslon klupe
ispod žalosnih vrba uz Dravu,
koja je u tvojim pjesmama
dočekivala zaljubljene
i obilježila mjesto koje zrači
posebnim energijama,
čuvstvima, uspomenama,
kajanjima…

O, pjesniče, gdje su sada tvoje misli,
bezvremenska lutanja u prostranstvima
kojima sada pripadaš
u društvu svoje neprežaljene Emilije
i kome skladaš stihove,
mudre, šaljive i ljubavne?
Šutke stojim kraj tvoga groba,
u mislima okrećem stranice
i prebirem stihove tvojih pjesama,
zamišljam kako ih anđeli nose na krilima
poput darova čistim dušama
da ih obraduju, da ih obogate čuvstvima
koja si znao doživjeti i podijeliti drugima.

Ankica Bistrović (objavljeno u Koprivničkom književnom godišnjaku 2011. g.)