Ljubavi moja,

   naš kolodvor

   gdje se stalno sastajemo i rastajemo

   isti je za druge

  samo je nama

 uvijek drugačiji, jer,

  miriše na ustajale vozove odlaska

 i oprost zaborava

 koji kao lopov

 krade dio po dio duše...

Ljubavi moja,

stavi svoj britki mač postojanja

u korice

i zagrli me kao nekad

obećavajuće vjerno

neizdrživo toplo...

Ljubavi moja,

branim se od nervoznih konduktera

koji me guraju u voz koji kreće

a karta mi ostade

u tvom pogledu

kojim me ne ispraćaš

jer sakrivaš tugu

koja ne prestaje...

Ljubavi moja,

kako bi se otrgla

od dodira lažnih

od poljubaca jalovih

praznih,

otvorila prozor

i kao ptica prhnula

u tvoje ruke

koje jedine neće zdrobiti

toplo moje maleno srce

u meni...

A ponovo putujem

i gledam nebo koje prolazi

i stvarnost bez tebe koja dolazi...

ljubavi moja,

naš kolodvor u nama

satkan je od moje noći

koja sanja tvoju sjajnu zvijezdu

i dana, koji će tvoje sunce

obzorjem prepunim probuđenih leptira

prekriti...

Ljubavi moja,

rastanak je tek trenutak

dok sat na peronu plače

za svojim obrisanim brojevima

koji pokazuju vrijeme...