Na pergamentu moje duše

 odavno su se obrisala slova

 i boje je rastopio dažd vremena

 porinut iz dimenzije oblaka

koji su za tebe bili jednom stvoreni..

Čini se da ništa više ne postoji,

i znatiželjni pogledi

kroz raskidano okno neba

traže tvoje postojanje..

A ja te i kroz obrisana slova čitam

osjećam, i ljubim...

Traže stazu kojom je tvoje biće prošlo

 ne bi li tragove ljepote tvoje

zatrli beskorisnim otiscima

 prolaznosti svoje..

A ti, vječni dahu daha moga

u meni skutreno snivaš

u meni, tajnu nad tajnama skrivaš..

Ja sve cipele života svojih, ostavljam prolazniku, i bosonoga snena

čekam dodir probuđenja

kroz tvoj dlan nježni

i cjelov u čelo

gdje zvijezdu za tebe

utisnutu i sjajnu

iza povoja čuvam...

Još me gledaš 

nepoglednim  srcem

i čudna ti moja iskidana odora

izaziva sumnju

u čuvara

u lađara

koji te u meni čeka

od pamtivijeka..

Ja i dalje ostajem uz tebe

i kad posljednji cvijet na svijetu prestane 

ja ću te u u neki novi perivoj cvjetni smjestiti

od duge, od sna ću ukrasti boje,

da tvoja sreća nikad ne prestane,

jedino,

najljepše moje...