Uz odar,

na kojem leptirica počiva

prolazi mimohod cvjetova

mimohod svjetova

koji nikad nisu dotakli krila sedefna

nikad svoje latice i miris

nježnom biću otvorili

koje sada njihova tuga pokriva

koja dođe

previše kasno

u praskozorje jeseni kasne

kad se samo zima sprema

procvjetati

na oknima

u suznim očima...

Sve bijaše lažno

i sve bijaše samo pogled zalutali

tek doticaj prave dubine srca

i dna pješčanog

gdje biser

neotkriven

čeka purpur vječnosti...

Svi prolaze

i čudno nekako žaluju

suhih zjena plaču,

dok dječak bez imena

jedini čistim suzama

miluje leptiricu

nadajući se

da će je oživjeti

i sa njom

u beskraj daleki poletjeti...

Svi drugi prolaze

i nekud

u nepovrat odlaze..

Knjiga žalosti

ostaje neispisana,

jer je život zaboravio pisaljku

a smrt

tintu...