Pokidala se haljina moga postojanja

i cipele koje su izdržale daleka putovanja

 protkana jednom jedinom čežnjom:

 zagrliti Beskraj Ničega

ispunjenim do kraja sa savršenstvom onoga

što se naziva SVE...

Sada bosa, i bez ičega na sebi,

čekam pred vratima odgovor

koji će mi vlastita duša dati:

 Kako sam uspjela

kroz silne labirinte vremena

dospjeti do kraja

 ne pitajući se više

 da li je iza vrata minotaur koji će raskidati

 moje sve

ili zaljubljeni Pan

 koji će me spojiti sa apsolutom sna

 koji je zapravo

 stvarnost?

Nitko ne može slijediti moju putanju vlastite osi

koja me odvodi na tlo istine:

  Moj zaiskreni pogled prepun zvijezda

 i srce djeteta

nti jedan minotaur ne može rastrgati,

niti jedno podzemlje u koje ću zaći

 ne može prisvojiti..

Ja jednostavno, živim i vjerujem:

 Da samo to i jedino to

 ovaj svijet može održati

 u sumraku

 bezizlazja...