Na kraju
Plod otpada s drveta.
Suši se, a sjemenke trunu.
Zidine su obrasle mahovinom
i već odavno su skrovište za šišmiše.
Ruka koja drži žezlo
gotovo da više niti nema mesa na sebi.
Oči su postale sive
i razaznaju još samo obrise.
Umjesto cvjetnog polena,
vjetar nosi dim sa zgarišta.
Korita su usahla
jer su rijeke pobjegle u zemlju.
Vina više nema.
Bačve su prazne.
Smrad leševa navire kroz nozdrve.
O kralju,
Sjećaš li se još uvijek svojih užitaka?
Da li su bili vrijedni truda?
Što sada imaš od njih?
Osvrni se oko sebe i pogledaj
kako je tvoje kraljevstvo već srušeno.
Još od rođenja,
vrijeme te halapljivo proždire,
ali ti to ranije nisi primjećivao.
Natrag više ne možeš,
a put na kojemu stojiš
vodi u mračnu neizvjesnost.
O kralju,
Gdje su sada tvoji podanici?
Uskoro ćeš i ti za njima.
Bio si upozoren,
ali nisi mario za riječi mudrih.
Mislio si da su budale
što se kriju od istine.
Oko tebe je preživjelo još samo kamenje;
a i njega će uskoro progutati magla.
Još nije kasno da se pokaješ.
Sruši se sa svoga prijestolja
i pogni glavu pred gospodarom vremena.
Nije važno što ga ne vidiš.
On vidi tebe.
Nije važno što ne vjeruješ u Njega.
On vjeruje u tebe.
Schmilka, 30/11/’05