Evo, dala sam si malo truda...

udahnula duboko, zaronila do mulja,

u dubine, gdje sunčevo svjetlo ne dopire...

Na pola puta pomislih - baš sam luda!

Neću od tog kopanja dobiti ništa osim žulja,

dotaći ću nešto što nipošto ne želi dodire...

 

Svoju potonulu lađu našla sam na dnu,

na krmi njenoj kufer pun neispunjenih želja

od kojih sam, nekad davno, digla ruke

sad se otvorio ispred mene, tu...

Gle! Jedna vreća suza na deset vreća veselja!

Joj, što je ovdje lijepo! Nema gužve, nema buke...

 

Usput me opekla jedna meduza,

jedna mi je otrovna riba u ruku utisnula zube

i rak mi je stisnuo prste kliještima svojim,

al ja sam se samo nasmiješila i nije bilo suza!

Vidjela sam dvije ribe gdje se u tišini ljube

i, u mislima, poslala poljubac voljenim usnama tvojim...

 

A onda je nešto potmulo zadrhtalo u daljini,

vrlo snažno eksplodiralo, razasulo pijesak,

izašlo na površinu i napravilo veliki val...

Kad došla sam do daha, vidjeh da sam u bisernoj haljini...

Na moru se opet pojavio sunčev bljesak,

pa na leđima vala, u pjeni, izletjeh natrag na žal...