On hoda svijetom podignutog čela
S osmijehom na licu gleda spram neba
S poniznim shvaćanjem da neka jaka sila
Veže njegov korak tamo gdje i treba
On ne pita se ništa jer sve mu je jasno
I tišinu svog srca uživa
Ne godi mu sve, ali uzima sve
Što nimalo lagodan život mu pruža
On poznaje ženu i Zmaja u njoj
A ipak je voli i štuje, bez straha
I prihvaća stvarnost takvu kakva jest
I u sebi onaj komad mraka