Dok se noć topi u svom plavetnilu, ja se topim u ljubavi s tobom.

Sa mog ramena odlaziš u mudrost tišine gdje samo rijetke zvijezde imaju svoj sjaj.

Zaveo si me tihom pričom svoje duše, bila sam tako lagana meta za tvoje hladno srce, a ipak tako gorko medeno da opet poželim baš onu mudrost tišine gdje živiš.

Bijeli snovi iz vizije postaju stvarnost, a mramorni ponos se istopio, anđeo oprosta ga je odnio, u ocean ga potopio. 

Riječ može biti kamen, ako nije iz srca izrečena, a moćna je zavodnica kad iz ljubavi izroni i obavije te poput jesenje magle i odvede u svoj tajanstveni svijet.

Znaš li da još uvijek želim doći u tvoju mudrost tišine, gdje bih pokraj te tajanstvene oceansko-plave rapsodije zauzela ono mjesto kad sam zastala na raskrižju života i pokupila te, oduzela te samoći i udomila te u tajanstvenoj šifri mog genetskog „kod“-a?

Još samo ponekad osjetim onaj nemir na sceni života, još samo ponekad moja duša zadrhti zbog lošeg konsonanta, koji remeti ovu mudrost tišine gdje ti dolazim polako, vrlo polako.

 

http://shadowofsoul.blog.hr/2012/10/1631055709/mudrost-tisine.html

 

http://shadowofsoul.blog.hr/