Može li orao
koji žudi za visinama
čuti drhtavu,
posljednju pjesmu slavuja
kojem se topli purpur
žudnje ljubavne
kaplje niz trn
prema tajnovitim,
slatkim dubinama?
Može li ocean biti slaniji
nego sol
u suzi Neptunovoj
kad iskidanu halju
besmrtnosti, svoje kćeri
prelijepe
na obali pronađe
uz srce privije
i od bola se savije?
Može li gospa
srce svoga viteza
kroz probijeni oklop vidjeti
kad joj iz prašine
unatoč porazu
ljubav daje
al ona gleda sjaj i zlato
a ne vjernost
koja traje..
Može li itko čuti jecaj
anđela prikovanog
koji dlanove želi
sa drveta skinuti
i cijeli svemir
u ekstazi
zagrliti?
samo eho jecaja njegovog,
kroz eone prodire
i noć,
svaki puta noć,
umjesto novog svitanja
dočekuje...
Može li cvijet mirisni
koji u vrelinu pustinje
nježnog leptira zove,
osjetiti
da leptir više neće poletjeti
i natrag
na cvjetni sag nebeski
se vratiti?
Visina ne shvaća dubinu...
Smrtnost ne razumije besmrtnost...
Dubina ne vidi širinu
i sjaj ne dotiče prašinu...
Bezdan ljubavi
guta bezdan
neodgovorenih pitanja...
Onaj, koji nam je slobodu
darovao
sam se svojim okovima
vezao...
Mi smo ti
koji Ga oslobađamo
iako stvarnost sanjamo
a san živimo....