Možda me je teško pratiti ponekad

na mom putu prema zvijezdama

odakle je prvi dah

vrisnuo naše ime..

Kada u trenu zelenu odoru svoju skinem

i pokažem nagost svoga istinskog srca

satkanog od djelića prvog praska 

u praskozorju 

kada je duh lebdio nad vodama

tražeći svijet

koji će zavoljeti kao sebe..

Možda je teško koračati samnom

jer ponekad moja vatra ne grije

nego sažiže

sve ono što lažnu toplinu obećava..

Ja opet tada pričam

o nekim davnim, ognjem stvorenih trenucima

kada je Ljubav

rađala Ljubav..

Možda  je teško

dijeliti sa mnom

trenutke čudne, guste usamljenosti

 kada se ni tama ne čini neprijatelj

 već samo kolijevka

za odmor 

 od neprekidnosti putovanja..

 Ja sve više šutim

sve manje pričam

 o onome što nas čeka

 u zagrljaju svebitka

 na kraju napravljenih koraka..

Znam

  mnogi odustaju

 jer žele konstantu lagodnosti

 šarene bajke o sigurnostima

 u koje su se sami umotali

 strepeći od gole istine

 koja je zapravo jedina stvarna,

a govori o  bogovima

koji jesmo

 o svjetovima koje ćemo stvarati,

 o  dušama

 koje ćemo kroz našu  maternicu vlastitog svemira rađati..

Znam da me je teško ponekad pratiti,

ali ja sam zahvalna

za svaki korakkoji korača uz mene,

bilo da uz mene korača čovjek,

životinja, anđeo ili cvijet..

 Kroz spiralni vrtlog zvjezdani

 prema Onome koji nas gleda kao jedno

doći ćemo zajedno..

I kada se zaustavimo u sredini vremena

znat ćemo sve

 što tek sada pomalo naziremo..