I kao dvije zvijezde na nebu, čije suze polako kapaju u zemaljske oceane, čekamo da se dogodi susret između vječnosti i sada. Iznad koraljnih usana lebdi zrak tek da se udahne, a usne se ne otvaraju. Hoće li taj zrak ostati i čekati te usne da se otvore i udahnu ga ili će prolelujati dalje? Oči duše su osjetljive… vide daleko i ponovo se sklapaju, a iza mojih golih ramena stoji muškarac – neodlučan i zbunjen. Kako prići i ostati? Možda iza četvrtog dana, prvog od snijega, osjetim njegove ruke na golim ramenima. Možda.
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
491
OD 14.01.2018.PUTA