U MOSTARU SAM VOLIO SVETLANU
JEDNE JESENI

JAO KAD BIH ZNAO
SA KIM SADA SPAVA
NE BI JOJ GLAVA,
NE BI JOJ GLAVA.

JAO KAD BIH ZNAO
KO JE SADA LJUBI,
NE BI MU ZUBI,
NE BI MU ZUBI.

JAO,KAD BIH ZNAO
KO TO U MENI BERE KAJSIJE
JOŠ NEDOZRELE...

GOVORIO SAM JOJ:
SVETLANA, TI SI DERIŠTE,
TI SI BALAVICA,
SVE SAM JOJ GOVORIO.

I PLAKALA JE NA MOJE RUKE,
NA MOJE RIJEČI.

GOVORIO SAM JOJ:
TI SI ANDJEO,
TI SI DJAVO,
TIJELO TI ZDRAVO,
ŠTO SE PRAVIŠ SVETICA!

A PADALE SU SVU NOĆ
NEKE MODRE KIŠE NAD MOSTAROM.

NIJE BILO SUNCA,
NIJE BILO PTICA...

PITALA ME JE
IMAM LI BRATA,
ŠTA STUDIRAM,
JESAM LI HRVAT,
VOLIM LI RILKEA,
SVE ME JE PITALA.

PITALA ME JE DA LI BIH MOGAO
SA SVAKOM TAKO.
SAČUVAJ BOŽE!
DA LI JE VOLIM,
TIHO JE PITALA.
A PADALE SU NAD MOSTAROM
NEKE MODRE KIŠE.

ONA JE BILA RASKOŠNO BIJELA
U SOBNOJ TMINI,
AL NIJE HTIJELA
TO DA ČINI,
NIJE HTIJELA IL NIJE SMIJELA
VRAG BI JE ZNAO.

JESEN JE TA MRTVA NA OKNIMA.
NJENE OČI PTICA,
NJENA BEDRA SRNA.

IMALA JE MADEŽ,
MADEŽ JE IMALA,
NE SMIJEM DA KAŽEM.

IMALA JE MLADEŽ,
MALI,LJUBIČAST,
IL MI SE ČINI...

PITALA ME IMAM LI DJEVOJKU,
VOLIM LI RILKEA,
SVE ME PITALA.

A NA OKNU SU
KAO BOŽIĆNI ZVONČIĆI MOGA DJETINJSTVA
ZVONILE KAPI
I NOĆNA PJESMA TEKLA.

ONA JE PROSTRLA
SVOJE GODINE PO PARKETU,
NJENE SU OČI BILE PUNE
KAO ZRELE BRESKVE,
NJENE SU DOJKE BILE TOPLE
KAO MALI PSIĆI.

GOVORIO SAM JOJ DA JE GLUPA
I DA SE PRAVI VAŽNA.

SVETLANA,SVETLANA...
ZNAŠ LI DA JE ATOMSKI VIJEK,
BITLSI,BOB DILAN
I KOJEŠTARIJE SAM JOJ GOVORIO.

ONA JE PLAKALA,
ONA JE PLAKALA...

VODIO SAM JE PO KUJUNDŽILUKU,
PO AŠČINICAMA,
SVUDA SAM JE VODIO,
U PEĆINE JE SKRIVAO,
NA ČARDAK JE NOSIO.

POD MOSTOVIMA SE IGRALI ŽMURKE,
NERETVA ŽDREBICA,
POD STARIM STARIM MOSTOM
CRNJANSKOG JOJ GOVORIO.

ŠTO JE DIVAN-ŠAPUTALA JE-
ŠTO JE DIVAN.

KOLJENA JOJ CRTAO
U VLAŽNOM PIJESKU.

SMIJALA SE TAKO VEDRO,
TAKO NEVINO,
KO PRVI LJILJANI.

U DŽAMIJE JE VODIO,
KARADJOZ BEG MRTAV ,
PREMRTAV,
POD TEŠKIM TURBETOM.

NA GROB ŠANTIĆEV
CVIJEĆE JE DONIJELA,
MALO PLAKALA
KAO SVE ŽENE.

SVUDA JE VODIO.

SAD JE OVO LJETO,
SAD SAM SASVIM DRUGI,
PIŠEM NEKE PJESME,
U JEDNOM LISTU POLA STUPCA,
ZA PERU ZUPCA
I NIŠTA VIŠE.

A PADALE SU NAD MOSTAROM SVU NOĆ,
NEKE MODRE KIŠE.

ONA JE BILA RASKOŠNO BIJELA
U SOBNOJ TMINI,
AL NIJE HTJELA TO DA ČINI,
NIJE HTJELA,
IL NIJE SMJELA,
VRAG BI JE ZNAO.

NI OVO NEBO,
NI OVO OBLAČENJE,
NI OVE KROVOVE,
BLJEDUNJAVO SUNCE
IZGLADNJELOG DJEČAKA,
NAD MOSTAROM,
NE SMIJEM ZABORAVITI.

NI NJENU KOSU,
NJEN MAKI JEZIK,
KAO JAGODU,
NJEN SMIJEH,
ŠTO JE UMIO ZABOLJETI KAO KLETVA.

ONU MOLITVU U KAPELI
NA BIJELOM BRIJEGU.
BOG JE VELIKI,
GOVORILA JE,
NADŽIVJEĆE NAS.

NI ONE TEŠKE MOSTARSKE KIŠE.

O JESENI,
NJENA BESPLODNA JESENI!

GOVORILA JE O FILMOVIMA,
O DŽEMS DINU.
SVE JE GOVORILA
MALO TUŽNO, MALO PLAČNO
O KARENJINI,
GOVORILA JE O KLAJDU GRIFITSU.

NE BI UMIO NI MRAVA ZGAZITI.

SMIJAO SAM SE-TI SI GLUPA,
ON JE UBOJICA,
TI SI DIJETE.

NI ONE ULICE,
NI ONE PRODAVAONICE,
POSLIJEDNJEG IZDANJA OSLOBODJENJA,
NI OVO GROŽDJE U IZLOZIMA,
POLUSVIJETLO,
NE UMIJEM ZABORAVITI.

OVU BESPLODNU GORKU JESEN,
NAD MOSTAROM,
ONE KIŠE.

LJUBILA ME PO CIJELE NOĆI,
GRLILA ME I NIŠTA VIŠE...

MAJKE MI,
NIŠTA DRUGO NISMO.

POSLIJE SU OPET BILA LJETA,
POSLIJE SU OPET BILE KIŠE.

JEDNO,JEDINO MALO PISMO IZ LJUBLJANE,
OTKUD TAMO!?

NI ONO LIŠĆE PO TROTOARIMA,
NI ONE DANE ,
JA VIŠE NE MOGU,
JA VIŠE NE SMIJEM IZBRISATI.

PIŠE MI,
PITA ŠTO RADIM,
KAKO ŽIVIM,
IMAM LI DJEVOJKU,
DA LI IKADA POMISLIM NA NJU,
NA ONU JESEN,
NA ONE KIŠE.

ONA JE I SAD,KAŽE,ISTA,
KUNE SE BOGOM,P
OTPUNO ISTA.

DA JOJ VJERUJEM,
DA SE SMIJEM ?
DAVNO SAM,DAVNO PROKLEO...
A I DO NJE MI BAŠ NIJE STALO.

KLELA SE NE KLELA,
MORA DA JE TAKO,
NE VRIJEDE LAŽI.

GOVORIO SAM JOJ
O LJERMONTOVU,
O ŠAGALU,
SVE SAM JOJ GOVORIO.

VUKLA JE SA SOBOM
NEKU STARU CVAJGOVU KNJIGU,
ČITALA POPODNE,
U KOJOJ JE BILO ZAPLETENO LJETO,
ŽIVILO SUNCA,
MALO MORA.

PRVE JOJ NOĆI KOŽA BILA
POMALO SLANA,
RIBE ZASPALE U NJENOJ KRVI.

SMIJALI SMO SE DJEČACIMA
ŠTO SU SKAKALI S MOSTA ZA CIGARETE,
SMIJALI SMO SE JER NIJE LJETO,
A ONI SKAČU.

GOVORILA JE-MOGU,
BAŠ SU DJECA,
GOVORILA JE-MOGU UMRIJETI
I MOGU DOBITI UPALU PLUĆA.

ONDA SU DOLAZILE NJENE ŠUTNJE,
DUGE, PREDUGE.

MOGAO SAM SLOBODNO
MISLITI O SVEMU,
RAZBISTRITI SPINOZU,
SATE I SATE
MOGAO SAM KOMOTNO
GLEDATI DRUGE,
BACATI OBLUTKE
DOLJE NIZ STIJENJE,
MOGAO SAM SASVIM OTIĆI
NEKUD DALEKO,
MOGAO SAM UMRIJETI
ONAKO SAM,
U NJENOM KRILU,
SAMIJI OD SVIJU,
MOGAO SAM SE PRETVORITI
U PTICU, U VODU,U STIJENU,
SVE SAM MOGAO.

PRSTE JE IMALA DUGAČKE
I KRAKE BESKRVNE A HITRE.

IGRALI SMO SE BUBA-MARE I SKRIVALICE.

SVETLANA-IZADJI,
ETO TE POD STIJENOM.
NISI VALJDA ĆORAV...
NISAM JA BLESAV,
HAJDE,ŠTO KANIŠ,
DOBIĆEŠ BATINE.

KAD JE ONA TRAŽILA,
MOGAO SAM POBJEĆI
U SAMU RIJEKU-NAŠLA BI ME.
NAMIRIŠE ME-KAŽE -ODMAH,
POZNA ME DOBRO.

NISAM JOJ NIKAD VJEROVAO,
VALJDA JE STALNO ĆORILA KROZ PRSTE.

VOLJELA JE KESTENJE,
KUPIO SAM GA PO RONDOU.
NOSILA GA JE U SOBU,
VJEŠALA O KONČIĆE.

VOLJELA JE RUŽE,
ONE JESENSKE.
JA SAM JOJ DONOSIO.
KAO SIJENO,
STAVLJALA JE U NEKU KUTIJU.

PITAO SAM JE
ŠTO MISLI O OVOM SVIJETU,
DALI BI SE MIJENJALA
ZA NATAŠU ROSTOVU,
SVAŠTA SAM JE PITAO,
PONEKAD GLUPO,
ZNAM JA TO ITEKAKO,

PITAO SAM JE
DA LI BI VOLJELA MALOG SINA,
RECIMO PLAVOG.
SKAKALA JE OD USHIĆENJA,
HOĆE DA ODE,
A ONDA PADALA U NEKU TUGU,
KO MRTVO VOĆE,
NE SMIJE,NE SMIJE,
NE BI TO ONA NI ZA ŽIVU GLAVU,
VIDI TI NJEGA,
MISLI TEK TAKO,
KAO DA JE ONA PALA S JUPITERA.

TO,RECIMO,ZUBAC PERA,
DA,BAŠ ON,
A NE NETKO DRUGI,
TAMAN POSLA,
KAO DA JE ON U NEKU RUKU,
BRANDO ILI TAKVI.

GOVORIO SAM JOJ-TI SI GLUPA,
TI SI PAMETNA,
TI SI ANDJEO,
TI SI DJAVO,
SVE SAM JOJ GOVORIO.

NIŠTA MI NIJE VJEROVALA.
VI STE MUŠKARCI RODJENI LAŽOVI,
VI STE HULJE,
SVAŠTA JE GOVORILA,
A PADALE SU NAD MOSTAROM
NEKE MODRE KIŠE.

STVARNO SAM VOLIO JEDNU SVETLANU,
JEDNE JESENI.

JAO,KAD BIH ZNAO,
SA KIM SADA SPAVA,
NE BI JOJ GLAVA,
NE BI JOJ GLAVA.

JAO KAD BIH ZNAO
TKO JE SADA LJUBI,
NE BI MU ZUBI,
NE BI MU ZUBI.

JAO,KAD BIH ZNAO
TKO TO U MENI BERE,
KAJSIJE JOŠ NEDOZRELE...