Poželjela sam noćas doći k tebi barem na minutu,

ali nisam te vidjela na tvojoj strani rijeke.

Dozivala sam ti ime hodajući po šljunčanom tlu,

no, ništa nisam čula, ništa… osim jeke.

 

Riječne su struje jake i odnose sve sa puta,

ali, ako ti to želiš, moje bi ruke baš probale

savladati bujicu, boriti se protiv struje

i doplivati do tebe i do tvoje obale.

 

Hodam uz rijeku. U daljini… ma gle! Duša mi se smije…

Most! Most što naše obale spaja! Bože, hvala ti, hvala!

Bojala sam se da je srušen, ali, srećom, nije!

Tako sam sretna! Tu si… Čuo si da sam te zvala.

 

Ljubavlju i radošću prožimam stupove mosta da budu još jači,

od svoje im snage dajem da čvršći i od najčvršće stijene postanu.

Tvoje mi prisustvo zaista mnogo znači…

I, ako mi ti odeš, šta će mi i oni koji ostanu!