Tko me to jutrom šapatom budi

i nježno izgovara ime?

Kad tvoje plavetnilo vidim

nestaju umor i brige.

Tko mi to rane lječi

što liječnik ne može da vida?

Kad uronim u te

osjećam kapi života

što u meni struje i struje...

Tko mi to suze briše

dok fale mi tople riječi?

Tvoj je zagrljaj topli

u moru kapi bez riječi.

 

Tko me to nosi

dok snage nemam,

a misli turobne teške?

Na tvom se valu osjećam

ko ptica raširenih krila u letu.

 

Tko mi to šumi i pjeva potiho

dok sjedim u suton na žalu,

a misli predu neku čipku?

Tada otvorim uši i dušu

pa neka orkestar svira i svira..

 

Nema te boje i tih nijansi

što prelijevaju se jedna u drugu,

a kistom ih sunce i mjesec daju.

Samo ti ih imaš more

i noću i danju.

O more.....