Pitam se, anđele moj, dok si odlazio u sumrak

  ostavljajući me na obali ovog života, da li si znao, koliko će teško biti voljeti ovako, kao što ti znaš voljeti?

Bezuslovlje uvijek vapi za uslovljenošću, uvijek čini od ljubavi žrtvu, bar ovdje, u dimenziji bez krila...

Da li si znao da će svaki moj pokušaj da volim kao ti,povući za sobom bisernu suzu nerazumlja,gušeći vedri dječji osmijeh povjerenja i iskrenosti?

Da li si znao da   ću se često osjećati usamljena i odvojena  u svijetu kojeg sam sama izabrala, jer si mi baš ti, prije nego što sam u njega ušla, šapnuo da je to pravi svijet za mene?

Da..Imam osjećaj da si me baš zato ponovo vratio..Da shvatim zapravo, da ništa osim te ljubavi koju si mi pokazao, i ne mogu ponijeti sa sobom, kada se ponovo vratim u naručje bezgraničja...

Moje ruke će biti prazne, ali duša...Negdje čuva malena krila za let...I to je sasvim dovoljno...Ako se rastope na putu do Sunca, znam, anđele, da ćeš me na svojim leđima povesti u beskraj..