Sjeti se samo
kako si me hrabrio,
tješio onako malu,
snagu i utjehu dao.
Rekao si nježno,
kad hrlila sam tebi,
da krila još uvijek nemam.
Šapnuo si tiho
da bit ćeš uz mene
kad podignem ruke
pozdraviti one
ostavljene.
Dao si riječ,
strpljiv i brižan,
da čekat ćeš posljednji otkucaj
kad odjekne mi bićem.
Obećao si čvrsto
da ćeš se smiješiti
na kraju puta
raširenih krila.
Jer meni se više ne žuri!
Tad zagrlit ćeš me,
i odvesti u svjetlost,
u našu vječnost,
gdje i pripadamo.
irida
bglavac
