Kad umorna legnem na večer u krevet,

ne zaspim prije nego li sklopim ruke.

I bez molitvenika i riječi naučenih  na pamet,

izgovaram ono što mi izvira iz duše.

To nisu Psalmi, ni Očenaši

već razgovor između mene i Tebe .

Pričam ti priču o danu što prođe

i pitam Te jesam li mogla učiniti bolje.

O tome što sam ja rekla nekom drugom

i što sam krivo učinila djelom.

Znam da su i misli mi bile griješne

i molim Te zato da se zauzmeš za mene.

Da mi podariš snagu i hrabrost,

kako bih pobijedila u sebi  demone.

Molim Te isto tako sa žarom,

da se nosim sa tugom jednako  kao i sa veseljem.

Da cijenim i poštujem sve ono što me okružuje.

I da ne zaboravim ni na trenutak,

da  smo svi  braća, bez obzira na boju kože.

Molim Te puno toga što možda i nebih smjela

jer imam u stvari sve što mi treba.

I kruha, i vode, i topli krevet,

dok drugi su gladni i žedni i bez krova.

Zato Ti hvala od srca,  moj  Bože. 

Znam da ćeš učiniti onako kako je volja Tvoja.