Evo, Bože, na koljena  ti padam

i pred Tvojom sklanjam se slobodom,   

pred Tvojim likom suze svoje ronim,

podari mi smiso za kreposnom dobrotom.

 

Vjeru moju i um osnaži,

učini me jakim,

do bola jakim i smjelim,

moje srce krepošću zacijeli.

 

Nikada čovjek nije bio sužanj

svoj život cijeli,

iz zlobe, zavisti i muke

okovima željeznim vezanim za ruke.

 

I moja misao, umorna od tuge,

sav se svijet od toga jada trgo'

i crni val, crnji od noći,

kao visoka sjena što pred mene kroči

 

Sanjah snove neumorne

o sužanjstvu bez razloga valjana

i suza moja sad iz oka kanu

postiđeni vladari na narodu još jašu.

 

Evo, ljeta su mnoga iza mene,

sužanjstvo ostavi na licu mome tragove goleme,

mira nemam, dok to uže ne raspletem,

još malo života ostade kao gorak melem.

 

Zato moje srce i um ti osnaži,

učini me jakim,

do bola jakim i smjelim,

moje srce krepošću zacijeli

 

Zlatan Gavrilović Kovač