čujem

zvuk violine

čija melodija

tužno jeca.

Zrakom se

prelamaju

topli tonovi,

miješaju se

s otkucajima srca.

Odlučno

prinesem ustima

zadnju čašu

oštrog pića,

osjećajima zanesena

obuzeta bolnim mislima

i životom bez

voljenog bića,

u spomen na

povezanost vječnu

pokapam

ljubav našu.

Ne, za nas nade

više nema!

Ni pokušaju više

ne dam šansu.

Odavno već

su jesenske kiše

odnijele svaki trag

ljubavi jedine.

Kao proljetni vihor

proletješe godine.

U srcu ostala

zakorijenjena,

zarasla, ogromna bol,

na glavi se

nagomilale sjedine.

Kao da jučer je bilo

ono vrijeme

kad svi su sa zavišću

u nas gledali.

„Oni se ludo vole!“

govorili su

ljubomorno.

Mi nikoga

nismo vidjeli,

samo smo

zagrljeni

šetali, šetali

i zaljubljeno

se stisnuli.

Odlučih čvrsto -

sve pada u zaborav!

Ali eto,

ponizno

molim život

da mi samo

jednu još priliku da; -

da mu iz daljine mahnem,

da mu sjenu tek ugledam,

da mu kao nekad

uputim topli pozdrav.

Da se ipak nasmiješimo…..

Ne boli me ni rastanak

ni odlazak

već to, što na ulici

glavu jedno

od drugog okrećemo.