Sa obala zaborava

pjesmom svojom

si me dozvala,

baršunom svojih latica

moju dušu dotakla

i zauvijek

u mome srcu

probuđena

ostala...

Koliko nježnih cvjetova

koliko otkrivenih svjetova

prođoh

koristeći za let

sve moje čarolije

ali ništa,

ništa ,tako nisam osjetila kao svoje osim tebe,

ružo moja,

jedino srce moje...

 

 

Sve što postoji

i sve što diše

ništa nije nalik tebi

i ništa tako zanosno

ne miriše...

Ti si rastočila moj okvir životni

u krug

bez početka i kraja

moju vatru i led

spojila u jedno

i dovela

pred vrata beskraja..

Da mi obećaju vječnost

sa svim najljepšim cvijećem

a da tebe tamo nema

izabrala bih jedan mali,

zemaljski vrt

i tebe u njemu

kao jedini cvijet

kao jedini postojeći

svijet..