Duboku bol nosim u sebi
gledajući svoje srce uronjeno
u mramor ravnodušnosti svijeta
svoje srce okamenjeno
srce što želi biti izvor i nada
srce što želi biti svjetlo i ljubav
(u mramoru moje srce spava
umorno,u mrtvom hladnom mramoru)
I dok caruje samoljublje
tvoje imoje
i želje nas vuku dolje,u blato
ono još treperavo u kamenu živi
i tinja kao malo kandilo ljubavi